DJEČAK JE 12 GODINA SVAKOG 3. MAJA OSTAVLJAO CVIJEĆE NA MAJČINOM GROBU — ALI KADA JE GROBAR JEDNOG DANA VIDIO IME NA SPOMENIKU, ZAUSTAVIO GA JE I REKAO: „SINE, OVA ŽENA NIJE SAHRANJENA OVDJE.“ ONO ŠTO JE PRONAŠAO ISPOD STARE PLOČE PROMIJENILO JE SVE ŠTO JE ZNAO O SVOJOJ PORODICI…
Nikola je imao 19 godina.
Majku Milenu izgubio je kada mu je bilo sedam.
Otac mu je tada rekao da je stradala u saobraćajnoj nesreći dok se vraćala sa posla.
Nikola nije bio na sahrani.
Otac je tvrdio da je bio premalen.
Ali svake godine 3. maja vodio ga je na groblje.
Kasnije je Nikola počeo dolaziti sam.
Donio bi bijele ruže.
Očistio spomenik.
Zapalio svijeću.
I sjedio nekoliko minuta pored majke.
Tako je bilo dvanaest godina.
Sve do jednog kišnog jutra.
Dok je Nikola čistio lišće sa groba, prišao mu je stari grobar Ilija.
„Čiji je to grob, momče?“
„Moje majke.“
Ilija je pročitao ime.
MILENA PETROVIĆ.
1969–2014.
Starac je problijedio.
„Kako se ti zoveš?“
„Nikola Petrović.“
„Ko ti je otac?“
„Miroslav.“
Ilija je nekoliko sekundi ćutao.
„Sine… ko ti je rekao da ti je majka ovdje sahranjena?“
„Otac.“
„Onda moraš razgovarati s njim.“
„Zašto?“
Ilija je pokazao prema spomeniku.
„ZATO ŠTO ISPOD OVOG SPOMENIKA NEMA NIKOGA.“
Nikola se nasmijao od nervoze.
„Kako nema?“
„Ovaj grob nikada nije korišten.“
„To nije moguće.“
„Radio sam ovdje kada je postavljen.“
„Možda ste zaboravili.“
„Nisam.“
Ilija ga je odveo u malu kancelariju.
Izvadio je staru knjigu evidencije.
Parcela 214.
Ime Milene Petrović nije postojalo.
„Ko je onda postavio spomenik?“
„Tvoj otac.“
Nikola je odmah pozvao Miroslava.
„Tata, gdje je mama sahranjena?“
Tišina.
„Na groblju. Gdje bi bila?“
„Grobar kaže da je grob prazan.“
Miroslav je prekinuo vezu.
Nikola ga je ponovo zvao.
Telefon ugašen.
Vratio se Iliji.
„Moram znati šta se dogodilo.“
Starac je dugo gledao u njega.
„Postoji nešto što sam sačuvao.“
Iz ladice je izvadio mali ključ.
„Kada je tvoj otac prije dvanaest godina postavljao spomenik, dao mi je kovertu.“
„Zašto?“
„Rekao je da je bacim.“
„Jeste li?“
„Nisam.“
Ilija je otvorio metalni ormarić.
Unutra je bila požutjela koverta.
Na njoj je pisalo:
„ZA NIKOLU — KADA NAPUNI 18.“
Nikola je osjetio kako mu se ruke tresu.
„Ovo je majčin rukopis.“
Otvorio je.
Unutra je bila fotografija.
Majka je stajala ispred kuće koju Nikola nikada nije vidio.
Pored nje djevojčica od možda četiri godine.
Na poleđini:
„NIKOLA MORA ZNATI DA IMA SESTRU.“
Nikola je zanijemio.
„Ja nemam sestru.“
Ilija nije odgovorio.
U koverti je bila adresa.
I jedna rečenica:
„AKO TI KAŽU DA SAM MRTVA, DOĐI OVDJE.“
Nikola nije čekao.
Sjeo je u automobil.
Adresa je bila skoro 150 kilometara udaljena.
Stigao je pred staru kuću na rubu manjeg grada.
Pozvonio je.
Vrata je otvorila žena od oko trideset godina.
Nikola je odmah prepoznao lice djevojčice sa fotografije.
„Da?“
„Izvinite… zovete li se Tamara?“
Žena se ukočila.
„Ko ste vi?“
„Nikola Petrović.“
Ispustila je šolju koju je držala.
„Nikola?“
„Poznajete me?“
Počela je plakati.
„Čekam te dvanaest godina.“
„Vi ste moja sestra?“
Tamara ga je zagrlila.
Nikola nije znao šta da radi.
„Gdje je moja majka?“
Tamara se odmakla.
„Nije ti rekao?“
„Rekao mi je da je umrla.“
„Milena nije umrla 2014.“
Nikola je problijedio.
„Gdje je onda?“
Tamara je otvorila vrata.
„Uđi.“
Na zidu dnevne sobe bilo je desetine fotografija njegove majke.
Neke su nastale nakon 2014.
Na jednoj je držala novine sa datumom 2018.
„Bila je živa najmanje četiri godine nakon navodne smrti.“
„Jeste.“
„Zašto me nije tražila?“
Tamara je otvorila kutiju punu pisama.
Sva su bila naslovljena na Nikolu.
„Tražila te je.“
„Nikada nisam dobio nijedno.“
„Slala je.“
Nikola je počeo shvatati.
„Otac ih je uzimao.“
Tamara je klimnula.
„Zašto?“
„Zato što je Milena otišla od njega.“
„Zašto?“
„Otkrila je šta je uradio.“
„Šta?“
Tamara je sjela.
„Tvoja majka je prije mnogo godina naslijedila kuću i zemlju od svog oca.“
„Nikada nisam čuo za to.“
„Vrijedilo je mnogo.“
Miroslav je bez njenog znanja pokušao prodati zemlju koristeći falsifikovanu punomoć.
Kada je Milena otkrila, prijavila ga je.
Uslijedila je ružna borba.
„Zašto je onda ostavila mene sa njim?“
Tamara je spustila pogled.
„Nije.“
„Kako misliš nije?“
„Sud je privremeno odredio da ostaneš s ocem dok se sve ne riješi.“
„I onda je navodno umrla.“
„Da.“
„Ko je rekao da je mrtva?“
„Miroslav.“
Nikola je ustao.
„Znači otac je izmislio njenu smrt?“
„Nije baš tako.“
„Kako može biti drugačije?!“
Tamara je izvadila novinski članak.
U maju 2014. automobil njegove majke pronađen je uništen pored rijeke.
Tijelo nije pronađeno.
Policija je vodila Milenu kao nestalu osobu.
„Otac ti je rekao da je pronađeno tijelo?“
„Da.“
„Lagao je.“
„Zašto je onda postavio grob?“
„Da prestaneš postavljati pitanja.“
Nikola je osjećao bijes.
„Ali ako je mama bila živa 2018, gdje je sada?“
Tamara je dugo ćutala.
„Posljednji put sam je vidjela prije tri godine.“
„Gdje je otišla?“
„Da pronađe dokaz.“
„Kakav dokaz?“
„Da Miroslav nije radio sam.“
„Ko mu je pomagao?“
Tamara je ustala.
„To je razlog zbog kojeg te nije kontaktirala.“
Iz ormara je izvadila metalnu kutiju.
Unutra su bili ugovori, fotografije i bankovni izvodi.
Na jednom dokumentu Nikola je ugledao poznato prezime.
Petrović.
Ali ime nije bilo Miroslav.
Bilo je:
DRAGAN PETROVIĆ.
„To je moj stric.“
„Znam.“
Dragan je bio Miroslavov stariji brat.
Čovjek koji je nakon „majčine smrti“ pomagao Nikoli oko škole.
Plaćao mu ekskurzije.
Kupio mu prvi automobil.
„Stric Dragan je pomagao mom ocu?“
„On je sve organizovao.“
„Zašto?“
„Zbog zemlje.“
„Koliko može vrijediti jedna parcela da urade sve ovo?“
Tamara je izvukla procjenu.
Nikola je pogledao broj.
3.800.000 EURA.
„Skoro četiri miliona?“
„Danas.“
Telefon mu je zazvonio.
Otac.
Nikola se javio.
„Gdje si?“
„Kod Tamare.“
Tišina.
„Odmah se vrati kući.“
„Mama nije mrtva.“
„Nikola…“
„DVANAEST GODINA SAM NOSIO CVIJEĆE NA PRAZAN GROB!“
„Postoje stvari koje ne razumiješ.“
„Onda mi objasni!“
Miroslav je spustio glas.
„Tamara ti nije sestra.“
Nikola je pogledao prema njoj.
„Šta?“
Tamara je problijedila.
„Daj mi nju.“
Nikola je uključio zvučnik.
„Tamara, reci mu.“
„Miroslave, dosta je.“
„Reci mu KO SI.“
Tamara je počela plakati.
„Nikola…“
„Šta se događa?“
„Milena jeste moja majka.“
„Onda smo brat i sestra.“
„Da.“
Miroslav je preko telefona rekao:
„Pitaj je ko joj je otac.“
Nikola se okrenuo prema Tamari.
„Ko?“
Nije odgovorila.
„TAMARA, KO TI JE OTAC?“
„Dragan.“
Nikola je zanijemio.
„Moj stric?“
„Da.“
Sjeo je.
Njegova majka je prije Miroslava bila u vezi sa njegovim rođenim bratom.
„Zato je Dragan bio umiješan?“
„Djelimično.“
Miroslav je preko telefona rekao:
„Sada pitaj Tamaru ko je TVOJ otac.“
Nikola se ukočio.
„Ti si moj otac.“
Tišina.
„Tata?“
„Nikola, vrati se kući.“
„JESI LI TI MOJ OTAC?!“
Miroslav nije odgovorio.
Tamara je otvorila metalnu kutiju.
Izvadila je zapečaćenu kovertu.
Na njoj je Milenin rukopis:
„NIKOLA — OTVORI SAMO AKO TI MIROSLAV IKADA KAŽE DA SUMNJAŠ KO TI JE OTAC.“
Nikola ju je otvorio.
Unutra je bio DNK nalaz.
Pročitao je prvu stranicu.
Ime djeteta:
Nikola.
Ime testiranog muškarca:
Miroslav Petrović.
Rezultat:
OČINSTVO ISKLJUČENO.
Nikola je osjetio da mu se soba okreće.
„Ko mi je onda otac?“
Tamara nije odgovorila.
Na drugoj stranici nalazio se drugi rezultat.
Drugo muško ime.
Nikola ga je pročitao.
Nije bio Dragan.
Nije poznavao tog čovjeka.
Ali ispod imena bila je fotografija.
Nikola ju je prepoznao.
Bio je to stari grobar Ilija.
Čovjek koji ga je tog jutra zaustavio pored majčinog praznog groba.
Telefon mu je ispao iz ruke.
Tamara je tiho rekla:
„SADA ZNAŠ ZAŠTO TE JE ILIJA ČEKAO BAŠ TOG JUTRA. NIJE SLUČAJNO POGLEDAO IME NA SPOMENIKU, NIKOLA. ZNAO JE TAČNO KO SI ČIM SI UŠAO NA GROBLJE.“
