Već neko vrijeme sam razmišljao o udomljavanju psa. Nisam želio odlučiti na osnovu jedne fotografije, pa sam nekoliko puta odlazio u azil i šetao mirnog mješanca srednje veličine. Činilo mi se da se dobro slažemo.
Dogovorio sam dan kada ću završiti proceduru. Kupio sam povodac, posudu i zaštitu za sjedište u autu. Kada sam stigao, radnica mi je rekla da moramo prvo razgovarati jer pas posljednjih dana neobično reaguje na jednog čovjeka.
Stariji čovjek stajao je preko puta ograde. Čim ga je pas vidio, počeo je cviliti i vući prema njemu. Radnica je rekla da se to ponavlja skoro svako jutro. Čovjek dođe, stoji desetak minuta i ode.
Prišli smo mu zajedno. U početku nije htio razgovarati. Zatim je izvadio fotografiju na kojoj je isti pas ležao pored klupe. Fotografija je bila snimljena prije nekoliko sedmica, prije nego što je pas završio u azilu.
Čovjek je objasnio da ga je nalazio ispred male prodavnice blizu svoje kuće. Nije znao čiji je. Donosio mu je vodu i povremeno hranu, ali ga nije mogao uzeti jer je tada brinuo o supruzi nakon povrede i nije znao može li se obavezati.
Kada je pas nestao, raspitivao se i saznao da ga je služba odvela u azil. Počeo je dolaziti samo da provjeri je li dobro. Nije ulazio jer se bojao da će se vezati i obećati nešto što ne može ispuniti.
Pitao sam ga da li se situacija kod kuće promijenila. Rekao je da se supruga oporavila i da su razgovarali o psu, ali da još nije siguran može li sam voditi duge šetnje. Radnica je predložila da ne donosimo odluku na licu mjesta.
Dogovorili smo probne šetnje. Ja sam i dalje bio zainteresovan za udomljavanje, a čovjek je dolazio sa suprugom. Nakon nekoliko susreta bilo je očigledno da pas njega poznaje i traži, ali i da bračni par realno može preuzeti brigu uz pomoć odraslog sina koji živi blizu.
Odlučio sam se povući. Niko me nije prisilio. U azilu je bilo drugih pasa kojima treba dom, a meni nije bilo važno da baš taj pas bude moj ako već ima vezu sa nekim ko ga je hranio dok je bio na ulici.
Prije nego što sam udomio drugog psa, proveo sam s njim tri šetnje. Bio je živahniji od prvog i prvog dana mi je skoro izvukao povodac iz ruke. Radnica se smijala i rekla da sam možda dobio baš psa koji mi treba, a ne onog kojeg sam prvobitno zamislio. Kod kuće sam shvatio da je u pravu. Udomljavanje nije kupovina predmeta koji sam unaprijed izabrao. Radi se o tome mogu li stvarno pružiti životinji ono što joj treba. Taj kriterij mi je na kraju bio važniji od prve simpatije.
Stariji par je prije konačnog udomljavanja razgovarao sa radnicom azila o troškovima, veterinaru i svakodnevnim obavezama. Niko nije želio da emotivan susret preko ograde završi time da se pas ponovo vrati. Njihov odrasli sin potvrdio je da može pomagati sa dužim šetnjama. I ja sam iz tog razgovora mnogo naučio prije nego što sam uzeo drugog psa. Promijenio sam raspored, dogovorio ko može uskočiti ako putujem i provjerio troškove koje ranije nisam uračunao. Na kraju je čudan susret pomogao dvama psima: jedan je dobio dom kod čovjeka kojeg je već poznavao, a drugi dom koji sam ja mnogo bolje pripremio.
Dvije sedmice kasnije udomio sam drugog psa. Radnica mi je poslala fotografiju prvog kako spava kod starijeg para. Naslov poruke bio je: „Obojica su izabrala.“ Nasmijao sam se. Otišao sam po jednog psa, a kući se vratio sa drugačijim nego što sam planirao i osjećajem da je to sasvim u redu.
