Ja mu napišem: „Pa čula sam te kako si ušao u kuću prije deset minuta. Mislila sam da si nešto zaboravio.“
Odgovor stiže gotovo odmah:
„Ja sam na poslu. Nisam se vraćao kući.“
U tom trenutku potpuno sam se razbudila. Srce mi je počelo lupati. Ponovo sam oslušnula i jasno čula korake u prizemlju. Neko je otvarao fioke u kuhinji.
Nazvala sam muža. Čim se javio, šapatom sam mu rekla:
„Ako si stvarno na poslu, neko je upravo u našoj kući.“
Rekao mi je da zaključam vrata spavaće sobe i da ne silazim. Odmah je krenuo kući i pozvao pomoć.
Poslije nekoliko minuta čula sam kako se ulazna vrata ponovo otvaraju, a zatim automobil odlazi iz dvorišta.
Kada je muž stigao, pregledali smo kuću. Ništa vrijedno nije nedostajalo. Međutim, na kuhinjskom stolu pronašli smo nešto zbog čega smo se samo pogledali.
Bio je to rezervni ključ naše kuće.
Isti onaj koji smo prije skoro godinu dana dali njegovom mlađem bratu.
Muž ga je odmah pozvao. Dugo se nije javljao, a kada je konačno podigao telefon, prvo što je rekao bilo je:
„Molim vas, nemojte zvati policiju. Sve ću objasniti.“
Tek tada sam shvatila da osoba koju sam tog jutra čula nije slučajno ušla u našu kuću.
