TRI DANA NAKON ŠTO SAM SAHRANILA MUŽA, STIGLA MI JE PORUKA SA NJEGOVOG BROJA: „NEMOJ VJEROVATI ČOVJEKU KOJI JE DANAS DOŠAO NA MOJ GROB“…
Moj muž Nikola preminuo je iznenada nakon trideset dvije godine braka.
Prvih nekoliko dana jedva sam znala gdje se nalazim.
Kuća je bila puna njegove odjeće, knjiga i sitnica, a ja nisam imala snage ništa da pomjerim.
Trećeg dana nakon sahrane otišla sam na groblje.
Pored spomenika je stajao nepoznat muškarac.
Imao je oko šezdeset godina.
Kada me je ugledao, brzo je spustio buket cvijeća i otišao.
Pomislila sam da je neki Nikolin stari prijatelj.
Te večeri sjedila sam sama u dnevnoj sobi kada mi je zazvonio telefon.
Pogledala sam ekran.
NIKOLA.
Srce mi je stalo.
Poruka je stigla sa broja mog pokojnog muža.
Pisalo je:
„Nemoj vjerovati čovjeku koji je danas došao na moj grob.“
Ruke su mi počele da se tresu.
Nikolin telefon nalazio se u fioci pored mene.
Odmah sam ga uzela.
Bio je ugašen.
Pozvala sam njegov broj sa svog telefona.
Niko se nije javio.
Poslala sam poruku:
„Ko je ovo?“
Odgovor je stigao gotovo odmah.
„Ako ti kažem, nećeš mi vjerovati.“
Napisala sam:
„Moj muž je mrtav.“
Nekoliko sekundi kasnije stigla je fotografija.
Na njoj su Nikola i muškarac kojeg sam tog jutra vidjela na groblju.
Fotografija je bila stara najmanje dvadeset godina.
Ispod nje je pisalo:
„Nikola i Petar — 2003.“
Nikada nisam čula za Petra.
Odmah sam nazvala sina.
Došao je za deset minuta.
Pokazala sam mu poruke.
Čim je pročitao ime Petar, lice mu se promijenilo.
„Ti znaš ko je on?“
„Ne.“
„Nemoj me lagati.“
Sin je spustio pogled.
„Tata me je prije godinu dana natjerao da obećam da ti nikada neću pričati o njemu.“
Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju.
„Zašto?“
Prije nego što je odgovorio, neko je pozvonio.
Na vratima je stajao muškarac sa groblja.
Petar.
U rukama je držao malu metalnu kutiju.
„Moramo razgovarati.“
„Ko ste vi?“
Pogledao je fotografiju mog muža na zidu.
„Nikola i ja smo bili braća.“
Počela sam da se smijem od nevjerice.
„Moj muž nije imao brata.“
„Znam da vam je tako rekao.“
Otvorio je kutiju.
Unutra su bila dva izvoda iz matične knjige rođenih.
Na oba je bilo isto prezime.
Nikola i Petar.
Rođeni istog dana.
„Blizanci?“
Petar je klimnuo.
„Zašto mi Nikola nikada nije rekao za vas?“
„Zato što se prije dvadeset tri godine dogodilo nešto zbog čega smo prestali da razgovaramo.“
„Šta?“
Petar je pogledao mog sina.
„On zna dio priče.“
Okrenula sam se prema njemu.
„Šta ti znaš?!“
Sin je počeo da plače.
„Tata mi je rekao da će, ako mu se nešto dogodi, Petar doći po dokumente.“
„Kakve dokumente?“
Petar je izvadio ključ.
„Dokumente koje je Nikola sakrio u vašoj kući.“
Odveo nas je u podrum.
Prišao starom ormaru koji je moj muž uvijek držao zaključan.
Ključ je odgovarao.
Iza kutija sa alatom nalazio se mali sef.
Petar ga je otvorio.
Unutra su bile fotografije, pisma i debela koverta sa mojim imenom.
Na njoj je pisalo:
„ZA MILENU — AKO PETAR IKADA DOĐE.“
Otvorila sam je.
Prvo pismo bilo je napisano Nikolinim rukopisom.
„Milena, oprosti mi što ti ovo nisam rekao dok sam bio živ. Petar nije razlog zbog kojeg sam ćutao. Razlog si ti.“
Prestala sam da čitam.
„Ja?!“
Petar je zatvorio oči.
„Nastavite.“
U pismu je Nikola napisao da smo se nas dvoje upoznali 1994. godine.
To sam znala.
Ali sljedeća rečenica potpuno me je zbunila:
„Ti si mene upoznala 1994. Ja sam tebe prvi put vidio šest godina ranije.“
„To nije moguće.“
Petar je izvadio fotografiju.
Na njoj sam bila ja.
Imala sam dvadesetak godina.
Fotografija je snimljena ispred fakulteta.
Na poleđini je stajao datum iz 1988.
„Ko me je fotografisao?“
Petar je ćutao.
„Pitam vas ko je ovo snimio?!“
„Ja.“
Pogledala sam ga.
„Zašto biste vi imali moju fotografiju šest godina prije nego što sam upoznala Nikolu?“
Tada mi je telefon ponovo zazvonio.
Nova poruka sa Nikolinog broja.
Ovoga puta pisalo je:
„Petar ti neće reći cijelu istinu. Pitaj ga ko je trebalo da se oženi tobom.“
Podigla sam pogled prema Petru.
Pročitala sam mu poruku.
Lice mu je problijedjelo.
„Ko šalje ove poruke?“, upitao je.
„To bih ja vas trebala pitati.“
Pokazala sam mu ekran.
„I šta znači ovo — ko je trebalo da se oženi mnome?“
Petar je sjeo.
Dugo nije govorio.
A onda je iz novčanika izvadio još jednu fotografiju.
Na njoj sam bila ja u bijeloj haljini.
Pored mene nije stajao Nikola.
Stajao je PETAR.
„Ova fotografija ne postoji“, rekla sam.
„Postoji.“
„Nikada nisam bila s vama.“
Petar me je pogledao pravo u oči.
„Jeste, Milena.“
„Ne poznajem vas!“
„Poznavali ste me.“
„Kada?!“
Oči su mu se napunile suzama.
„Prije nesreće zbog koje ste izgubili skoro godinu dana sjećanja.“
U sobi je nastala potpuna tišina.
Pogledala sam sina.
On je spustio glavu.
Tada sam shvatila nešto mnogo strašnije.
Nije samo moj pokojni muž znao ko je Petar.
ZNAO JE I MOJ SIN.
A ja sam bila jedina osoba u toj prostoriji kojoj niko nije rekao šta se zapravo dogodilo prije trideset osam godina…
